Dva kotača dovoljna

01.10.2011., subota

Put u češku

UVOD :) Ideja je krenula negdje početkom proljeća, surfajući sam naletio na stranicu sa slikam touring bicikala ( http://tinyurl.com/58ucfo ) i počeo razmišljati o tome.. Natuknuo sam Bruni da bi mogli napraviti takav izletić a on naravno odmah pristao počeli smo razmišljati gdje bi mogli ići. Prve ideje su nam bile po hrvatskim otocima, Velebitu, do Budimpešte i natrag.. Ali na kraju je pala odluka da idemo na Greenway koji povezuje Bec i Prag jer su moji doma kada su čuli da idemo cestom do Budimpešte poludili i počeli pripovijedati o vađenju organa i razno raznim stvarima. Greenway je onako dosta pitom pa je to prošlo doma na sjednici upravnog odbora i kod mene i kod Brune. Bicikli i stvari s kojima smo išli na put Paralelno s odabirom rute smo i kupovali stvari koje nam trebaju. Bruno je za početak trebao bicikl :) , na svu sreću našli smo odličan bajk za male pare jer je bio godište 2006.. Ja sam od prije imao jednu stariju specijalku koju je trebalo prilagoditi za taj put, ne bi čovjek vjerovao koliko je teško nabaviti neke dijelove, a kada po dućanima traziš za sto ti treba svi se isčuđavaju.. imao sam problema s nabavkom stražnjeg nosaca jer na specki nemam očice za postaviti nosac, Bruno takvih problema nije imao jer je na njegovom bajku nosac bio već kada ga je kupio. Namučio sam se i s nabavkom guma jer sam želio malo deblje gume ( 28x622 ) jer je u opisu puta na njihovoj stranici stajalo da ima makadamskih dijelova puta, pokazalo se kao dobra investicija na kraju..zadnjih mjesec dana prije puta mi je bicikl odležao na servisu, nikako nije stizala iz Shimana 8spd kazeta za cestovnjaka, na kraju je stavljena mtb kazeta.. Bisage smo kupili najjeftinije sto smo uspjeli naći, to se kasnije pokazalo i kao malom manom :) .. Ja sam imao prednje 2x20L i stražnje 40L, Bruno samo stražnje 64L.. Imali smo i torbice na volanu u kojima smo držali dokumente, grickalice, elektroniku i itd.. Stvari koje smo nosili Ja: Pokušavao sam ponijeti sto manje odjeće, nosio sam najmanje sto sam mislio da ce mi trebati, na kraju je ispalo taman. Otprilike je bilo ovako: • 2 para bicki • 2 bic. majice (1 dugih 1 kratkih rukava) • Bic jakna • 3 para bic čarapa i 2 para običnih • Nešto sitno „civilne“ odjeće • Tenisice • Spd cipele • Natikače • Naočale • Kaciga • Zračnice,pumpa,sajle za kočnicu i mjenjač,set zakrpa,alat • Rezervna vanjska guma • Šator • Vreća za spavanje,karimat • Kuhalo • u-lock i sajla • fotic,mobitel • pribor za prvu pomoc, sve kaj ide u toaletnu torbicu • još neke sitnice, ako se sjetim dodati ću :) Bruno: ______________ Cijele pripreme za put su išle jako sporo..Jer smo i jako rano počeli razmišljati o cijelom izletu, cijelo vrijeme smo razmišljali kako ima vremena, ima vremena.. počelo je sa „ma daleko je to, ima još 5 mjesec do toga“, a na kraju smo dan prije kupovali dosta sitnica i malo bitnijih stvari, da ne kažem da sam ja bicikl sa servisa dobio 3 dana prije puta (nakon odležanih cca mjesec dana u servisu).. Kraj uvoda :) U cijeloj toj nazovimo organizaciji puno su nam pomogli mnogi ljudi sa hr.rec.bicikli news grupe sa svojim savjetima i iskustvima, zahvaljujemo im se svima jer nam je ovo bio prvi takav izlet, a uvijek je najbolje cuti savjete iz prve ruke sto su nam oni omogućili. Ovaj blog smo odlučili napraviti prvenstveno da ljudi mogu doći lakše do informacija o Prag-Bec greenway-u jer su nama recimo takve informacije nedostajale prije puta. Također mislimo i da bi se ljudi lakše odlučivali na takve izlete da ima vise dostupnih informacija o takvim putovanjima te da to ne predstavlja vise nekakav bauk, da se većina ljudi ne iscuđava kada čuju da ideš biciklom na duzi put .. PUT 1. DAN Breclav-Valtice-Mikulov-Novy Prerov 37,5 km 2:00 h – vožnja 3:00 h – ukupno Početak puta je bio kao u filmu. Vlak je kretao u 6:40, naravno zaspali smo oboje, ja sam u 48 sati prije puta odspavao ravno 4 sata jer sam imao ispit dan prije polaska, a Bruno se još oporavljao od ispita koje je polagao nekoliko dana ranije. Dogovor je bio da onaj tko se probudi prvi nazove drugoga te da u 6 budemo na kolodvoru jer nismo imali kupljenu kartu. I tako se Bruno probudio prvi i nazvao mene, ja sam mu nesvjesno poklopio, a on je mislio da sam budan. To se dogodilo oko pola 6, a oko 10 do 6 mi je tata došao u sobu i probudio me, shvatio sam da opako kasnim te se oblačim brzinom munje i krenem, nakon jedno 3 min vožnje se sjetim da nisam ponio naočale i brzo natrag, zvonim mojima, tata izletava u boksericama van ispred zgrade i čuva mi bajk dok ja prekopavam sobu, vadim sve živo iz svih ormara u sobi a naočala nigdje, nevjerujuci kako ih nema mama mi daje neke svoje „muhare“ i nemajući drugog izbora uzimam ih i trk na bajk..pedaliram najbrže sto mogu.. U međuvremenu me Bruno zove da vidi gdje sam, ja razmišljam o tome kako ce me čovjek razbit jer toliko kasnim, no saznajem da ce on doći još kasnije od mene i da kupim kartu i za njega. Naime zaspao je sjedečki nakon sto je nazvao mene. Dolazim na kolodvor u 6:30, no nemam para za kupiti 2 karte te čekam Brunu koji dolazi minutu poslije. Uzimam pare od njega, ali fali mu cca 140kn, sva sreća da je gospoda na šalteru htjela primiti eure inače ne bi mogao kupiti karte jer sam imao tek nešto vise kuna nego sto je došla jedna karta. Karte imam u ruci u 6:38, brzo tražimo vlak i vidimo da vlak na svu sreću KASNI :) , i to lijepih 45 min.. ne znamo zbog čega je bilo to kašnjenje jer je vlak već bio na peronu, ali je nama u svakom slučaju odlično došlo. Zamolili smo konduktera da netko otvori vrata od vagona u koji idu bicikli,ali nakon 10ak min čekanja smo uvidjeli da se to neće dogoditi pa smo bicikle unijeli kroz „putnička“ vrata. Bio je nešto tezi manevar ali uspjeli smo. Smještamo se u kupe i nakon toga ja odlazim potražiti konduktera da platim kartu za bicikle. Brzo sam se dogovorio s njim, razuman čovjek je tražio 30kn za oba bicikla (umjesto 2 puta po 5 eura koliko je službena cijena karte u tom vlaku), posto nisam imao ništa kuna dao sam mu 5 evra koje je on strpao u đep i svi sretni zadovoljni :) .. Do Bratislave smo se teleportirali, zaspali smo bez imalo problema. Od Bratislave do Breclava gdje smo se iskrcali je bilo otprilike 2h vožnje, u to vrijeme smo pojeli sendviče, ja sam našao naočale koje sam mahnito tražio to jutro u ruksaku i dao Bruni „muhare“ jer je on zaboravio svoje.. Prije Breclava smo zamolili na mješavini znakovno-englesko-ceskog jezika kondukterku da nam otvori vrata vagona da možemo lakše iznijeti bicikle, sto je ona kasnije i napravila.. I eto nas, iskrcali se počelo je Prvi dućan je bio nas, kupili smo vodu i kartu koja prati nas greenway. Trebalo nam je otprilike pola sata vožnje da izađemo iz Breclava i spojimo se na greenway, vrijeme je bilo odlično, oznake na greenway-u fantastične tako da se niti jednom nismo izgubili. Staza je prolazila većinom uz obrađena polja i livade, na početku je bilo makadama i lošeg asfalta pa sam se zabrinuo da bi tako moglo biti cijelo vrijeme sto ne bi bio veliki užitak voziti na specijalki.. Za cas smo bili u kampu koji je Bruno pronašao dok smo bili u Zagrebu. Ispalo je da je to obiteljsko gospodarstvo, kampirali smo iza te kuce u nekakvom poluvocnjaku..super smještaj, sve cisto, ljudi ljubazni, dobra atmosfera. Bruno je krenuo kuhati tjesteninu iz vrećice, ali ispala je juha.. Rano smo krenuli na spavanje jer nam je plan bio da se svaki dan dižemo u 5. Dok smo se spremali za spavanje počela je lagano padati kiša, a malo poslije kada smo se potrpali u šator počela je ozbiljnije padati i to je bio prvi test za šator, kasnije se pokazalo tek jedan od mnogih na ovom putu :) .. 2. dan 68,16 km 3:50 h vožnja max brzina: 46,1 HEVLIN-DYAKOVICE-HRADEK-ZNOJMO-VRANOV NAD DYJI Mobiteli nam zvone u 5, ali nekako je ispalo da sam ja u polusnu uspio srediti da se kreće kasnije, barem tako Bruno kaže jer ja se ne sjećam :) .. Dižemo se negdje oko 7, prtljamo po stvarima, spremamo šator koji je bio još uvijek malo mokar. Doručkovali smo neku konzervu tune s povrćem koju smo kupili u lidlu, meni je jako lijepo izgledala slika na konzervi, onako bas da možeš i taj metal gricnut, ali sadržaj konzerve nije bio niti do koljena slici. Bruno je zaključio da se meni stvarno svašta može prodati :) .. Krećemo u 8:15, izlazimo iz sela i stavljamo se natrag na greenway, vozimo se po zabačenim cestama, auta nigdje.. Nakon 2 sata vožnje počinje lagana kišica, skrećemo s greenway-a u Dyakovice kako bi pronašli dućan i kupili vode. Do tada se ta kišica pretvorila u pravu kišu tako da sam ja obukao pončo a Bruno kabanicu. U dućanu provodimo nešto vremena u nadi da ce kiša prestati, ali to se ne događa pa krećemo dalje. Vozimo i vozimo a kiša ne prestaje. Radimo pauzu na benzinskoj u kojoj kupujemo kartu na kojoj su ucrtani svi kampovi u Češkoj. Otvaram bisage da pogledam kakvo je stanje, nisam sretan, pola odjeće mi je mokro i obavještavam Brunu da izvidi kakva je situacija kod njega. Niti on nije bio sretan :) .. Vraćamo se na kasu i pokušavamo prodavačici objasniti da nam trebaju vrećice, uz puno ruko-nožnog jezika i pokazivanja vrećica svuda uokolo uspijevamo užicati nekoliko manjih vrećica. Nije puno,ali uspijevamo postavljati u vrećice stvari koje se nisu smočile. Zaključujem da sljedeći put neću ignorirati stvari s popisa koji sastavim prije puta, naime u popisu stvari su bile vrećice za smeće koje bi bez problema riješile stvar već kada je počela padati kiša, ali kod kuće ih nisam imao, a oko 1 sat u noći kada su one došle na red za staviti u bisage sam jednostavno samo želio ići spavati a ne tražiti zamjenu za te vrećice :) .. Krećemo dalje, molim boga da kišurina prestane jer mi stvarno nije bio gušt voziti, nekako su mi se misli stalno vraćale na odličan prethodni dan kada je nije bilo. Dolazimo u neko selo, tražimo birtiju za prigrist nešto ali ne uočavamo je, postavljamo se pod neko drvo, ali od tamo nas vjetar i hladnoća brzo tjeraju. Velika sreća je što nema puno prometa na cesti, to je jedino što mi je falilo da doživljaj bude potpun. U nekom trenutku uočavam da mi se pogon nekako mrda, spominjem servisera.. Dao sam ga na komplet servis upravo zbog pogona, naba i takvih stvari jer za to nemam niti alat niti znanja.(kasnije će se pokazati da nemam znanja za još neke stvari :) ) ..Zbog vremenskih uvjeta nakon nekog vremena nisam previše doživljavao to klimanje, eto da i kiša nečemu posluži. Stanka u prvom restoranu na koji smo naišli, preuređeni stari mlin, odlično izgleda, jeftina i dobra hrana.. Barem ono što sam ja naručio, naime Bruno je par dana jeo samo rižu zbog želučanih problema.. Čekali smo da prestane kiša i krenuli dalje, u restoranu smo odlučili da ćemo spavati u Vranov Nad Dyji .. Ulazak u Vranov je bio super, em je bio spust em prvo što te dočeka na ulasku u gradić je odličan pogled na dvorac.. Vranov se nalazi u kotlini, tako da razmišljamo kako će se sutra iz nje trebati i izvući :) .. Relativno lagano smo našli naš kamp, koji je opet zapravo kuća a kampira se u vrtu iza kuće. Prvo mislimo platiti šator, ali kada smo saznali da je soba 75kn zaključujemo da nema smisla ne uzeti sobu, a i super nam je došlo jer nam je vlasnik rastegao špagu nasred kuće gdje smo povješali sve kaj smo imali pa se do jutra sva odjeća osušila. Soba je bila uredna, topla i jeftina, pogled ravno na prije spomenuti dvorac, odlično smo prošli. Bruno kuha rižu na prozoru, kupatilo i te spike pa spavanje jer sutra odlučujemo opet buđenje u 5 :) .. 3. dan 92,28 km 5:20:36 vožnja max:59,0 krenuli 6:20 došli: 20:20 Budim se u 4:40, zadnjih mjesec dana prije Češke dok su bili ispiti je meni i Bruni to obično bilo vrijeme kada na msn-u još uvijek raspravljamo o nekom zadatku ili nekoj drugoj gluposti.. Bruno se budi nešto sitno poslije mene i razmišlja što da učini s ostatkom riže od jučer.. Odlučuje se na tamanjenje riže, a ja vadim mesni odrezak i jedem ga uz nekakve kiflice koje smo kupili u lokalnom „partizan style“ dućanu.. Nije baš nešto bio taj odrezak, suh po pustinja, ali tako i tako ne funkcioniram previše tako rano ujutro pa me nije toliko pogodilo.. Spremanje stvari, obavljanje wc-a i sl. stvari i vadimo bicikle iz garaže.. Stavljamo se na cestu i kupujemo vodu na prvoj bengi.. kao što smo i mislili počelo je krvavo, trebalo se izvući iz te kotline.. Dosta strma uzbrdica, penjemo se, malo je i friško.. Izvukli smo se iz kotline i pedaliramo neko vrijeme uz polja i šume, komentiramo kako ima jako puno križeva i kapelica uz cestu.. Spuštamo se u mali gradić Podhradi Nad Dyji, isto kotlina, cijelo vrijeme dok smo se spuštali kao da smo prolazili kroz nekakav opis krajolika u Gospodaru prstenova: magla, šuma, rijeka – nevjerojatno.. Opet izvlačenje iz kotline gdje se na mom biciklu javlja problem od prošlog dana.. Stajem i mrdam po pogonu, izgleda mi kao da se osovina pogona „rasklimala“.. nastavljam dalje u nadi da me neću u nekom trenutku morati prijeći na „cipelcug“ .. U Vrateninu radimo malu pauzu, jedemo i izležavamo se na klupici, od tamo nas tjera hladnoća, sunce nije moglo protiv vjetra koji je puhao.. Sljedeća postaja Slavonice, stižemo oko 12 sati.. Malo veći gradić, tražimo birtiju jer smo gladni.. I eto sreće, nađemo birtiju a na birtiji reklama za servis bicikala.. Odlazim do servisa i pokazujem čovjeku što me muči, ostavljam bajk i stvari kod njega i odlazimo jesti.. Uzimam nekakav radnički gablec: juha i gulaš, Bruno opet rižu ali se počastio i pilećim šniclom.. Restoran po našem ukusu, odlična hrana a jeftinjaka :) .. Odlazim natrag po bajk, popravljen je i koštalo je samo 30ak kuna.. Pitam ga što se dogodilo ali čovjek mi nije mogao objasniti na engleskom, a ja Češki ne znam :) .. Pozdravljam se sa čovjekom i odlazim natrag do birtije, odlučujemo se odmoriti na livadici preko birtije.. Totalni luksuz, prostiremo karimate i spavanac.. Spavamo do 15:40 kada nas budi tko drugi nego kiša, nije strašno ali je ipak tu.. Opskrbljujemo se čokoladicama i vodom u dućanu i krećemo prema Novym Bistricama.. Nedugo nakon pokreta shvaćam da su mi mjenjači čisti kaos, nisam znao da će to biti tako nakon popravka pa mu nisam niti rekao da i to namjesti.. Silazim s bajka i prčkam po mjenjačima, uspijevam namjestiti stražnji mjenjač i prednji ali samo tako da mi lijepo mijenja na 2 manje šajbe.. Vozimo dalje, kiša pada sve jače, dolazimo u neko selo i sklanjamo se pod autobusnu stanicu, sretni smo što smo se baš u tom trenu našli tamo jer nenormalno pljušti.. Nakon 15ak minuta sasvim prestaje padati pa krećemo dalje. U N. Bistricama vidimo na putokazu da je do JYNDRICHOVOG HRADECA još samo 18 km pa odlučujemo tamo prespavati. Na ulasku u J.H. stajemo kako bi priupitali gdje nam se nalazi kamp.. Priupitamo gospođu u bijelom Swiftu gdje je taj kamp i ona nas u autu vodi do kampa, velika je sreća što smo naišli na nju jer bi inače potrošili barem tri puta više vremena da nađemo kamp jer nije baš na zgodnome mjestu.. Prvi „pravi“ kamp, čovjek koji vodi kamp zna samo njemački pa se Bruno sporazumijeva s njim.. Kamp je velik, ali šatora i kamp kučića jako malo.. Bruno si još prije spavanja kuha rižu, mislim da kada se vratimo doma rižu neće htjeti jesti jedno poduže vrijeme :) .. 4. dan JINDRICHUV HRADEC – PLUHUV ŽDAR – DIRNA – TUČAPY – KOŠICE- PLANA NAD LUŽNICI 54,6 km max: 50,5 3:22 – vožnja Budimo se u 5, opet.. i opet – kiša, kiša, kiša.. spavamo dalje a mobiteli nas bude svako malo kako bi provjerili da li kiša još uvijek pada.. Prestaje oko 11, prtljamo po stvarima, Bruno jede opet rižu i krećemo oko pola 13.. Idemo kroz grad i nailazimo na Lidl, kupujemo vodu, kruh, cokoladice i muffinse.. Taj cijeli dan mi se vrtila ona epizoda Seinfelda „Top of the muffin to you! “ .. Krećemo prema današnjem cilju – Tabor. U kampu je bila karta podrucja u kojem smo se nalazili pa je Bruno to poslikao tako da nismo morali kupiti kartu taj dan :) .. Cesta je ok, vožnja je super, jedino kiša opet malo smeta, svako malo pada.. U jednom trenutku smo se morali skloniti u šumu jer se spustio lagani pljusak, nije dugo trajalo sva sreća.. Dolazimo u Tabor, e to je već ozbiljan gradić i teže je pogoditi prave ceste kojima treba ići, vrtimo se malo sim tam, ispitujemo ljude kuda treba ići i tako se vrzmamo po gradu, dolazimo do centra gdje se opskrbljujemo vodom i sitnicama, Bruno iskorištava govornicu za javljanje centrali u Zagreb te krećemo prema kampu koji je baš na rubu grada, vrlo blizu tog „centra“.. Jedan od razloga zbog kojeg nismo išli dalje od Tabora je i to što je bila neka veselica na trgu, pa smo odlučili postaviti šator i vratiti se tamo. Kamp je bio ok, prvi gdje smo trebali kupiti žeton kako bi se istuširali, ali nema veze jer smo dobili studentski popust. U kampu su bile i dvije amerikanke, isto na biciklima i isti greenway, ali u suprotnom smjeru od nas, one su išle prema Beču. Imaju neke šminka touring bajkove, i neke ultra turbo kul bisage, koje im ne prokišnjavaju ko naši jeftileni :) .. Odlazimo na veselicu u cenatar, čudno nam je voziti bez bisaga :) .. Najvažnija vijest dana – Bruno nije jeo rižu za večeru :) , počastio se pravom pravcatom tjesteninom :) 5. dan 58 km max: 61,6 7:40 h ukupno Evo za promjenu opet pada kiša :) .. Krećemo opet kasno, oko 12.. Odlazimo na greenway, prolazimo kroz Borotin, Sedlec-Prčica pa do Kosove Hore. Shvaćamo da nam je prvi slijedeći kamp predaleko ako bi išli po greenway-u do njega, pa se vraćamo do Sedlčana gdje i ručko-večeramo i nastavljamo prema kampu. Bruni je već par dana raštelan prednji mjenjač, i ja sam nažalost išao to popravljati, prtljam po mjenjaču ali nikako da ga namjestim, a tako je lagano izgledalo kada sam čitao na netu.. Očito negdje opako griješim jer niti njemu ne uspijevam namjestiti na prebacuje na najveću šajbu, ali ajd barem mu sad prebacuje na prve dvije šajbe kak spada.. Bruno nije sretan, koristio je treću šajbu da se zaletava prije uzbrdica jer nije baš ljubitelj istih, a ja mu eto oduzeo tu čar .. Do kampa smo brzo stigli jer smo se dosta vremena samo spuštali.. Kamp je u Cholinu, na Vltavi, najveći u kojem smo bili do sada, puno šatora i kampkućica ali nema tople vode.. Cijena je prava sitnica, 118 kruna za obojicu, što bi u prijevodu bilo kojih 18kn po glavi :) .. Nakon postavljanja šatora malo smo išli sim tam uz rijeku, raspravljali u kojem smjeru teče jer je bila ko bara i nije se baš dalo zaključiti u kojem smjeru ide, uglavnom odlično mjesto za kampiranje.. 6. dan 45 km do ulaska u Prag, 10-15 km po Pragu max: 62,5 NE PADA KIŠA!!!! Budimo se rano opet, ali ovog puta smo i krenuli iz kampa rano :) .. Šator je skroz mokar, ne znamo da li zbog kiše za koju ne znamo da li je padala ili zbog rose.. Odmah na početku nas je čekala fina uzbrdica, ali nakon nje je išlo kao podmazano, asfalt je bio odličan pa fino pedaliramo. Smrzavamo se na jako dugom spustu do Štrehovica, baš je nekako bila cesta u šumi i dosta prohladno, kada se na to doda dužina tog spusta fino smo promrzli.. Dok sam se spuštao mahnuo sam dvoje biciklista koji su bili natovareni kao mi ali nisam se zaustavljao pa ne znam koja je njihova priča, vjerojatno su isto po „našem“ greenway-u išli.. Doručkujemo u Štrehovicama i krećemo prema pragu, cijelo vrijeme vozeći uz rijeku za koju pretpostavljamo da je Vltava.. Dolazimo do table na kojoj piše Praha :) , fotkamo i idemo dalje.. Ulazimo u Prag i malo lutamo simo tamo, raspitujemo se gdje nam je kamp na koji ciljamo i nakon više od sat vremena ga pronalazimo.. Koliko smo god do Praga govorili kako je Češka odlična za bicikliste toliko nam se Prag nije svidio u tom pogledu. Najskuplji kamp do sada, cijelih 55kn po glavi :) .. Kamp nam je odlično pozicioniran, bili smo praktično u središtu Praga i imali pogled na nekakvu kulu.. Sljedeća dva dana smo se motali po Pragu, razgledavali i družili se s englezima koji žive u Peckhamu, 5 minuta od legendarnog Nags head-a (veliki smo fanovi Only fools and horses pa nas je ražalostilo kada su nam rekli da je Nelson Mandela estate srušen i da Peckhamom pustoše bande, inače da se "pohvalim" - svoj bicikl sam prozvao Inge – vjerni obožavatelji „OFAH-a“ će prepoznati „siboliku“ :) ).. Igrali smo i nogomet s njima, u dramatičnoj završnici izgubili :) .. Ne moram reći da smo na povratku ponovno zaspali na vlak, stigli jesmo al smo morali malo požuriti ipak, očito je da su nam ta dizanja na vlak u rano jutro slaba točka :) .. ali nema veze, barem je bilo uzbudljivo.. Za kraj Što smo učinili dobro – otišli smo i bilo je preludo Što smo učinili loše – premalo i preloše fotkali, bili smo lijeni svako malo vaditi fotić.. Neven

- 18:15 - Komentari (1) - Isprintaj - #

24.05.2011., utorak

MLJET TREKK 2011. I MAMINI MEDENJACI

Kuhinjom se pronio miris maminih medenjaka i ja sam znao da sam spreman za put. Spremio sam medenjake u torbu i pravo do Hipodroma gdje je čekao trekerski bus. O busu i putovanju na Mljet sam čuo mnogo toga. Rekli su mi da se u njemu pjeva, smije i puno rakije pije ali prva stvar koja me je obradovala bio je neuobičajeno veliki broj pripadnica ljepšeg spola. Kažem neuobičajeno velik, ali samo zato jer je to bio tek moj drugi trekk, a na svim ostalim trkama gdje sam sudjelovao obično bih djevojke mogao nabrojati na prste jedne ruke. No osim djevojaka, jako je važna i ekipa. A kakva je tu bila ekipa! I to moja ekipa! Sami prvaci trekerske scene u Hrvata. Naravno, prvo moram spomenuti meni najdraži trojac koji se za mene brine i koji me i uveo u društvo. Dama na prvom mjestu , imenom Ivana, inače velika sportašica i zaljubljenica u pobjeđivanje, Hrvoje – Ivanin dečko i najzabavniji i najšarmantniji dio ekipe – Zvonimir Roža. Slijede jednako važni i posebni Maja, Marina, Jasmina, Vedran, Magdalena, Ervin, Anja, Lana, Tomislav i Ninoslav (inače šef većeg dijela ekipe, tako da nemaju problema sa uzimanjem slobodnih dana ). Putovanje busom u smjeru juga Lijepe naše bilo je točno onakvo kakvim sam ga i zamišljao. Valjale su se fore, prepričavali događaji sa ranijih trka i naravno, medica je tekla niz grlo. U toj razigranoj atmosferi putovanje od nekih deset sati relativno je brzo prošlo i mi kasno navečer stigosmo u Trstenik na Pelješcu gdje nas je čekao brod za Mljet. Brodom smo krenuli prema Mljetu, i to putovanje u mraku posred mora bilo je najčudesniji dio putovanja. Bezbroj zvijezda što je osuo nebo stvorio je dojam kao da smo daleko na pučini, usred bajke, što će na kraju i biti riječ kojom ću opisati Mljet trekk – bajka ! Slijedi dolazak, prijave u hotel, registarcije za trku i ugodan spavanac. Naravno, kako za koga, jer sam ja cijelu noć proveo vrteći se krevetu i sanjajući o sutrašnjoj bitki za pehar... Došlo je i jutro! Ubacio sam nešto hrane u sebe (inače, doručak u hotelu je bio raznovrstan i bogat) i požurio proučiti kartu s kontrolnim točkama, jer kao, sam ću se navigavati, hehe. Sav koncept pada u vodu, trčim kao divljak za prvima, za Andražom i još jednim trekerom skrećem u jednome zavoju, a svi ostali u drugome. To se i nije pokazalo kao najbolja odluka, jer su ta dvojca bili prebrzi i ja sam uskoro ostao sam na stazi, teško dišući i s probadanjem u trbuhu – a trka je tek počela! Odjednom ugledah ultraše Rožu i Hrvoja (koji su 15 min. ranije startali) te su mi oni dali par bitnih informacija kako osvojiti prve 2 kontrole. Na KT2, na vražjem Montoku(r) cu, stigao sam kao treći u planinarskoj kategoriji, ali na KT3 me je stigla jedna ekipa od 5-6 trekera i u više manje izmjenjenom sastavu stvari se nisu promijenile kroz cijelu utrku. Sa jednim od trekera,inače triatloncem, Hrvojem iz Zagreba odvojio sam se od ostatka ekipe i zajedno smo stigli na preplivavanje. Kao pravi učenik Bear Gryllsa uskočio sam u more obučen, sa tenisicama na nogama i ruksakom na leđima (naravno, stvari unutar ruksaka su bile u vrećici) no to se nije pokazao kao najsretniji izbor (kasnije sam vidio da vrećica nije bila dobro zavezana i mobitel je otišao u k....). Hrvoje se lijepo izuo, sve spremio u ruksak, uskočio u vodu i kad se popeo na drugu stranu primjetio je da mu se raspao ruksak, hehe, nevolje po plivanju! Ja, poznati Samaritanac, ponudio sam mu da sve prebaci kod mene i tako smo do kraja došli s izmjenjivanjem teškog ruksaka na leđima. Ne moram ni reći, takve stvari zaista povežu ljude. Hrvoje je bio bolji i brži i on je stigao u cilj kao četvrti (treći je bio treker Luka), iza mojih znanaca sa početka starta, Janeza – Andraža i Tomaža. Moja malenkost je u cilj ušla kao peta (kladio sam se da ću biti u prva četiri, pa sam sad Matku dužan pivu!). U cilju mi se vrtilo i bio sam dehidriran, tako da sam na Ivkino razdragano navijanje samo odmahnuo rukom i zamolio je da ne vrišti! Koja pogreška, posipavam se pepelom i kažem : „Ivka, oprosti mi! Nisam znao što činim.“ Iza mene je vrlo brzo slijedio Vedran, a onda i ostatak ekipe. Osim moga dobroga plasmana, mnogo mi je draže to što se Ivana prometnula u caricu jogginga (u planinarskoj je bila general!) i jedina je iz ekipe podignula pobjednički pehar! Druga dva heroja su Roža i Hrvoje koji su sjajno završili svoju prvu ultru (a i nekoj babi na drugom kraju otoka prodali zrcalo za dvije litre vode). Ma svi smo mi heroji, jer trebalo je na takvom zahtjevnom terenu prekoračiti ciljnu crtu, bila ona udaljena 21, 30 ili 50 km! Moja osobna satisfakcija postignuta je pobjedom nad jednim Sarićem. Dobro, ne nad Viktorom (mojim najljućim protivnikom i trenutačno boljim trkačem) ali nad njegovom sestrom! Lijepa Sunčana je zaostala za mnom više od četiri sata, a njezin braco će to teško nadoknaditi ! Nakon trke letargično raspoloženje, umor tijela i duha, ali uz more i obilje hrane i energija se polako vraćala. Večera je donijela obilje dobroga vina i plesa. Dva cirkusanta su započela ples na Šimunovom terencu, a za njima i mi ostali. Plesalo se, cugalo, plesalo, cugalo…i tako sve do ranih jutarnjih sati, a čast da zabavu privedu kraju pripala je Ivani, Jeleni Brezak (totalno ludaaa!!!) i meni. Dva sata nakon svih, oko četiri ujutro, nakon Jelenine RedBull Vodke (Vodka x2 ), proglašen je fajrunt i mi odošmo u krpe. Jutro je došlo vrlo brzo, a samim time i pripreme za povratak u omiljeni mi Zagreb. Doručak, kupanac, ručak i već smo bili na brodu za doma. Povratak brodom jednako spektakularan (beskrajno more oko nas, a ispred Pelješac) kao i dolazak. Bus, vožnja, vožnja, vožnja i ovako do unedogled ali ipak stigosmo u Zagreb. Sama vožnja je bila vrlo interesantna, neki od nas su otkrili koji su im omiljeni filmovi, glazba i sl., pa iako se o ukusima ne raspravlja, mislim da je nekima vrlo čudan . Velesajam, oko 23 h. Maja, Matko i ja u Anjinom autu i za 15 min sam bio doma. Doma su me dočekali topli mamini medenjaci, i dok sam ih trpao u usta razmišljao sam o bajci koju sam živio (i preživio!) u protekla tri dana. Mario Koštan sve slike -> picassa

- 21:22 - Komentari (6) - Isprintaj - #

16.04.2011., subota

Maja na mosoru

Ponedjeljak ujutro, otvaram inbox a čeka me Rožina poruka „Maja, kak je bilo na Mosoru?“ Kroz glavu mi proleti deseci slika, dogodovština, smjehova , vrućina… u dahu ispisujem slova ispod. Rrrroza, bio je mrak početak, mrak kraj i sve između mrak! Krenula sam na put u 3:30 ujutro, stigli u Omiš u 7:30, pa brzo na prijave a jutarnji vjetar deeeere... mislila sam si kako li tek puše na grebenu, morat ću gore u skafanderu. Onda, start ultra - dosta ih se skupilo, vidim poznate face, srećem Mirelu iz ak i veli ona meni da ćemo skupa gore. Mislim si ja ako krenem s njom crknut ću do prvog zavoja. Ali ok, start je bio laganini... trčkaramo Mirela i ja prva dva kilometra skupa... ne crkavam već šibam, pa teraj u brdo. U brdo kojem kraja neeeeeeemaaaaaa. Uglavnom, kontrola 1 - piece of cake svi smo još na hrpi i laktarimo se… Ivana, Sanja, jedino Mirela bježi van vidokruga. Kontola 2 - do nje smo trebali prežvakati već pola Mosora. Ni deset sati, sunce pichi, kak god da se okrenes šiša nas ko janjce na žaru. Od dvojke do četvorke doživljaji u sunčanoj magli; znoj se cijedio, mast topila, svuda krš kamenje, skačemo po glondžama k'o divokoze, vrtače uokolo, ali srećom stijene pitomije od onih na Pašmanu. Vrhunac s pogledom prema unutrašnjosti. Poslije kontrole 4 silaz do Gata. Silaz koji je trajao u beskonačno, jer kolikogod da smo silazili kao da s visine nismo pomakli. Dotakli asfalt a ono osvježenja kao u priči... vodica sok naranče fritule i domaći... fritule i naranče trpam u sebe, a vodu koliko u sebe toliko i po sebi, po kosi majici... ali džaba, za 5 minuta sve već suho. Dalje, napad da 5, 6, 7, i 8. Orijentacija po nahođenju kroz žbunje, krajolik pitomiji a bilo je i više hlada. Negdje se između 6 i 7 gubim i izbijam 1,5 km niže na cestu od predviđenog. Pa natrag u brdo po cesti do nekakvog zavoja po zadnje dvije kontrole. 7ica je bila lagana, opet vidim vodu i naranče, a 8ica baš torturra za krrrrrraj. Od Naklica po grebenu ponad Omiša cca 30 min šture gore-dole do samog kraja, cvikaj, pa istim putem natrag . Tu srećemo jednog domaćeg... simpa lik... veli on nama da je crknut, pa zalegne pokraj kontrole. Kad je nas vidio da nadobudno krećemo natrag, ustane se on, prati nas prve dvije marke a onda nestade u prašini. Kasnije se uspostavilo da je to bio prvi-u-cilju-ultraš. Već je skorom kucalo 7h đipsanja, gledam tko mi sve dahće za petama. A onda do točke okretišta i jurcanje po omiškom kanjonu dole. Ajd fala bogu malo hlada mislim si. Ispred mene Sanja, Nives i pratnja, Beuk i ja rolamo za njima, iza nas ni žive duše. Evo me napokon u Omišu, pogled nadesno prema kampu i brojim još jedno kilometar tabanjanja. Stavljam se u nasip mod - lagano trčkaranje….napora nema, tijelo je zapamtilo. Prolazim pokraj benziske pumpe i domaći viču „ajmeeee, svaka čast“. U slow motionu utrčavam u cilj, čisto da ekipa dulje plješće. Dolazim k sebi, pijem colu, i već u 2 minuti mislim si kako bi mogla sve ispočetka. Srećem Mirelu i veli ona meni da je u cilj došla s Teom (prva dva mjesta za otprilike 5:40). A ja sam si zaradila prvi jednoznamenskasti poredak - 9.mjesto. More bit da će mi to biti plasman sezone :)))) A onda ništa manje bitno, fina papica... crni rižoto i tjestenina s kozicama, cola još jedna i vozi natrag za Zagreb. Dolazim doma i skljokam se sa vrata drito u krevet. hepi.

- 23:52 - Komentari (2) - Isprintaj - #

10.03.2011., četvrtak

Roots, bloody roots

Pašman treking- okupio preko 700 ljudi, s predzadnjim trajektom stigosmo i mi. Do zadnjeg trena nisam znala hoću li ići ili ne, naime-na zadnjem kolu Lagvić lige nas 7 je sjelo u Očev auto (+Berni i Logar) da izbjegnemo plaćanje autobusne karte od 10 kn. Na parkingu nas je dočekala policija s kartom od 500 kn i SVI (osim Maje) smo se razbolili- temperatura preko 39, kašalj, pluća jednim krilom van tijela i sl. Nisam znala za sebe 10 dana, a Tadeja je dan prije trke počela pit Klavocin- i unatoč tome došla-šesta?! Otac nas je, velikodušno kao i uvijek, pozvao da putujemo s njim u kamperu, Inga bi rekla- u apartmanu s 5 zvjezdica :) Ali stvarno- nema šta nema unutra! Igrali smo Uno i pili rakiju po tunelima i tako do Pašmana. U životu mi put nije brže i zanimljivije prošao :) Stanovnici apartmana su Otac, Teya, Robertino, Ivica, Inga i ja. Dva bračna kreveta i jedna klupa u L presudila su da prvu noć spavam na šoferšajbi. Drugu noć sam se legla s pobjednicom! :) Društvo su nam povremeno pravili Marina, Maja i Toma. No, dosta o našem lagodnom životu uz Carina, malo ću i o trci :) Broj učesnika se povećava iz kola u kolo, da ne govorim da dolaze sve bolji trkači i orijentacisti. Puno ljudi se žali zbog te popularizacije trekinga, kažu da je nestala čar, meni ta gužva jedino smeta na prvoj kontroli kad ne mogu cvikat karticu- ali malo razgrnem gomilu i super :) Ako ikad više dođem na postolje, više ljudi će pljeskat :) Zezam se- meni je super što ima hrpa ljudi jer se volim trkat, zezat i pozdravljat sve redom, koje znam i ne znam. Pola trke sam išla s Kapovićem i njegovom Ženom, a pola s Teom. Malo smo kružile i na kraju zajedno osme ušle u cilj. Naša Inga koja je odlučila ipak otić na trek je razvalila i došla prva!!! Bili smo jako sretni zbog nje, feštali smo dva dana :) Ovu godinu se trkaju i dvije Slovenke- išla sam iza njih i jedva sam ih držala, ženske su stvatno u dobroj formi, a znaju i čitat kartu -došle su treće. Lani je bilo dovoljno da se pojavim i bila bih među prvih 10, sad se trkam k'o konj za osmo mjesto....Izazov je prihvaćen i već sam se primila treniranja :) Do Labina ima da budem k'o avion!! Muž, Roža , Nino i Bobo zbog bolesti nisu išli s nama pa samim time nije put dobio točku na i :) Što se tiče organizacije- sve je bilo super, doček, start, hrana za 10, a tek plesnjak kasnije...ma izvrsno! Vrijedilo je uništit tenisice :) Živjeli! Ivka

- 20:15 - Komentari (12) - Isprintaj - #

09.02.2011., srijeda

Najnajbolji trek ikad! Dva dana prije treka sam išla s Carinom (ranije poznat kao Otac) u izvidnicu, staza je super za trčanje, manji problem je bilo blato, ali ništa strašno. Hrrrpetina ljudi na startu, u hotelu nas čekao doručak: makovnjača, orehnjača, zlevanka, čaj, vino...nema čega nije bilo. Staza planinarske kategorije je bila duga oko 25km, kontrole su bile ili na vrhu brda ili u dnu, listovi su me strašno boljeli već pred kraj... Na većini kontrola okrepa, fotografi i navijači, Zagorci su se stvarno iskazali kao domaćini, baba koja je kopala u polju me pitala dok sam prolazila : "Kaj je to ona utrka danas?" :) Svi su znali da dolazimo! Naša mala banda se iiizvrsno plasirala! Tadeja je pobijedila, Ingrid je došla treća, a Roža s njom. Ovo mi je bio prvi treking gdje sam se pokušala sama orijentirat, jedna dobro donesena odluka mi je priskrbila Dugića kao suputnika (jedan od najboljih trkača u Sljemenu), a već idući tren donesena je katastrofalna odluka. Gdje mi je bila pamet da ne odem za 6 ljudi nego odem nekom skroz lijevom stazom? Baba u polju nam je rekla da smo na krivom putu, spustili smo se niz brdo, opet popeli na drugo- i eto nas na Picelju. Do iduće kontrole sam se opet uspjela izgubit, ali sam zvala Muža i rekla mu da me pričeka pa smo zajedno nastavili put. Na predzadnjoj kontroli sam srela Vanju, pobjednika ultre i s njima nastavila dalje. Spust do cilja je išao kroz blatnu šumu, a Vanja se k'o kamikaza spuštala...ni na kraj pameti mi nije bilo da ćemo se trkat :) Mislila sam da je zaostala i da me ne može više stići...Trčim za njima, ali jednostavno ne ide i sve mi dalje odmiču. Izađemo iz šume, oni svi odu lijevo cestom koja ih vodi u cilj- još i jure k tome. Mislim si- ne mogu ih stići ako krenem za njima, pogledam ispred sebe- kuća i dvorište koje se proteže skroz do tog izlaza iz šume, ali jako strmo. Sjednem na guzicu i odsanjkam se po blatu do dolje, kroz dvorište kuće brzo protrčim da me ljudi ne vide- i izađem 200m od cilja. Pogledam iza sebe- nisu na vidiku, brzo odem u cilj i sakrijem se iza zastora da me Vanja ne vidi- kad je ušla, iskočila sam i obje smo se počele smijati :) Bila je to (meni) najzanimljivija utrka ikad!! Ovo trkanje na kraju mi je sve nadoknadilo :) Došla sam sedma, Vanja osma, Hrvi 5 min iza mene. Marina je sve bolja i bolja, a Linda je s frendovima išla na jogging kategoriju, Ninoslav se nešto pogubio, a imamo i prinovu- Nikšića koji je imao doček i pol, s obzirom da smo već svi bili pijani kad je on ušao u cilj pa smo pljeskali i navijali kao da je među prvima stigao :) Poslije mi je Hrvi rekao da je on sa svojom grupom cugao cijelim putem :) Jedva čekamo Pašman! Pozdrav, Ivana Blaženović -- Blue jean baby!

- 12:42 - Komentari (7) - Isprintaj - #

09.09.2010., četvrtak

Sevid 2010

Evo i ove godine sam vozio malo kod sebe na moru, ali uz jednu novost -> GPS zrake me pratile skoro svaki put :D Islo se svuda okolo naokolo, tu i tamo do Ivke u Vinišće da vidim kak ne trenira nista cijelo ljeto.. :) Što se tiće dužine vožnji ove godine nisu bile duže od 30km cini mi se, jos uvijek se ne odvažujem na nesto teže vožnje zbog koljena.. Buđenje u 4:40 ujutro da bi uhvatio jutarnje temperature sam uspio samo 2,3 puta, tesko mi se tada buditi pošto kada sam u ZG-u to je vrijeme kada idem spavati :S .. Ali je nevjerojatno ljepše ujutro voziti, ne samo zbog niže temperature, nego zbog tišine i mira, more je kao ulje, a nigdje oko tebe žive duše do negdje 7 kada se pocinju ljudi malo osvještavati :) Slikao sam manje nego ikada, totalno sam lijen bio za slikavanje.. (kao sto sam postao i za pisanje po blogu, ali nema veze jer Ivka ionako puno bolje piše ;) ) Bajk se pokazao kao pun pogodak na terenu Dalmacije, jedno barem 10x mi je ugodnije voziti po tamosnjim makadamima i kamenjarima sa full susp sada nego prije s HT Konom..Jednostavno neprocjenjivo :P Sve slike -> http://picasaweb.google.com/nvn.smc/Sevid02?authkey=Gv1sRgCNzb04b3spfsag# Neven

- 01:52 - Komentari (4) - Isprintaj - #

27.08.2010., petak

Durmitor treking & Rabac Advenčr Rejs

Svježinu u vrućim ljetnim danima potražili smo u petodnevnom posjetu Crnoj Gori- na Durmitoru. Bobo, Roža, Muž i ja smo se ukrcali u auto u kojem je klima krepala i na +3822 stupnja, preko Đubrovnika („Đ“ je namjerno), krenuli za Žabljak. Oduševili smo se na prvi pogled, Žabljak je urbano mjesto! Bezbroj borova i zelenila očaravaju. Bili smo smješteni u kući- 5 u prizemlju i 5 na katu. Društvo su nam pravili neki novi ljudi-Marina, Veki, Danica, Otac i Sinovi…i neki stari prijatelji- Branko, Nino, Domagoj i Tomislav. Prvi dan smo planinarili na Savin kuk. Magluština nas je uhvatila na pola uspona, nismo vidjeli jedni druge na 20m udaljenosti. Posjetili smo i neku špilju, ali po uputi Bear Gryllsa, bacili smo prvo kamen unutra da međed može izaći van. Drugi dan smo s Jankom otišli na najviši vrh Crne Gore- Bobotov kuk…skoro cijeli dan smo bili na stazi, krenuli smo u kratkim rukavima, a za koji sat smo se grudali na snijegu J Tih snježnika ima na sve strane. Treking je svima protekao jako dobro. Staza je bila relativno kratka, kojih 20km, ali strma za popizdit. Roža i ja smo bili na misiji, o kojoj ne mogu javno pisati, ali recimo da je uspješno izvršena J Domagoj se kune kako je vidio Bobu da trči. Svaku večer smo imali Palačinke party uz Oca i Sinove kao glavne sponzore namirnica. Smještaj od 7 eura po osobi i 20 eura po kili jaGnjetine samo su neki od razloga zbog kojih ćemo se vratiti iduću godinu na malo dulje. PS-u Čudnoj šumi sam srela svog instruktora iz matematike iz srednje škole, Tihomira Ivanca. Kakve su šanse za to?! Roža i Hrvi su sačinjavili tim Lavovi, jedan telefonski poziv Silviji bio je dovoljan da mi budemo Favoriti. U petak popodne smo se zaputili kod Silvije u Labin (Roža je krenuo ujutro kako bi izvršio psihički pritisak uoči trke, kasnije se pokazalo neuspješnim.), dobili smo prenoćište, kupaonu, kuhinju…domaćici smo jako zahvalni na svemu! Ovo je moja treća pustolovna utrka…ali prva završena J Neuspješna sam bila i na KIC-u i na Urban-u lani, ali ovo…je nešto drugo J Skokom u more je trka započela, plivala sam k'o luda i u isto vrijeme dotaknula kajak kao i neki tip- on me pogleda, a ja brže-bolje skočim u kajak sa stvarima i preotmem mu ga J To nam nije ništa značilo jer 5km dugu turu smo odveslale katastrofalno, došle smo zadnje. Nakon kajaka je uslijedilo plivanje sa svim stvarima, 500m. Tu smo rasturile J Stigle smo 10 timovima i došle 7. (od ukupno 17 timova). Tu poziciju smo zadržale do kraja trke. Uslijedio je 15km dug treking, uz plažu, grad i trim stazu), a kasnije i , meni najneuvježbaniji dio, -bajk! 3 dana prije trke sam prvi put u životu s Mužem otišla vozit montić po Jelenovcu…to je nešto skrooooz drugačije od vožnje po cesti…iskreno, mislila sam da neću završit trku jer ne mogu bez kočenja na nizbrdici, hrrrpu vremena smo na tome izgubile (zbog mene). Usred vožnje bajkom morali smo doći na 6m visoku stijenu i skočiti J Jedva sam čekala taj skok jer mi je bilo nenormalno vruće, Silvi je trebalo malo nagovaranja…ali za koju minutu tim Favoriti je opet bio na putu ;) Uz malo gubljenja, utrku smo završile kao sedme J Bile smo jedini ženski tim na trci i nisu nas svrstali u mješoviti, ali *moram* napomenuti kako su Favoriti došli sat i pol prije prvog mješovitog para J Za nagradu smo dobili gajbu pive…pogodite kojeg! J O Lavovima ne znam ni što bih rekla….fijasko na sve strane :) Osim što smo ih totalno pregazili, vreće u kojima su im bile stvari (tenisice, ruksaci, mobiteli..) su im promočile na plivanju….dat ćemo im priliku za revanš iduću godinu J Organizacija Rabac Adventure Race-a je bila vrhunska- okrepa na tranziciji, volonteri koji navijaju za sve i bodre, večera u hotelu..sve je bilo fantastično. Sinketu i Jopi zahvaljujem na posudbi bajka i vreće za spavanje ;) Ovu godinu ću utrenirat vožnju off road pa ćemo iduću godinu bit još bolje ;) Pozdrav, Ivka

- 18:44 - Komentari (2) - Isprintaj - #

07.06.2010., ponedjeljak

7/9 na Plitvičkom maratonu

Dogovor za maraton je pao još na Sesvetskom krosu. Do zadnjeg trena sam se nadala kako će mi ženica Žanica reći da se prijavimo na nešto kraće. Krenuli smo u u petak za Plitvice, noćili u bungalovu u kampu Korana. Super je što su bungalovi jedan kraj drugog pa smo za susjede imali hrpu prijatelja, članova Sljemena. Moja ženica i ja smo se svjetski pripremile za put- Žanecko s vinčekom, ja s pivicom. Petrica i Miroslaf su trusili s nama, ostali su se čuvali za trku. Jako sam loše spavala, ali mi ni to nije bilo prihvaćeno kao izgovor za odustajanje-nije bilo druge nego uputiti se na start. Pucanj je označio početak trke i mi smo krenule! Krenule smo lagano (ipak nas čeka dug put), a kasnije samo sporije :) Na većim uzbrdicama smo hodali, ostalo više-manje otrčale. Polumaraton smo otrčale za cca 2h i 38min, nakon njega je išla nizbrdica, Žana nije htjela pojurit pa sam otišla bez nje i zajebala se sam tak- stražnja loža me nakon 3-4km izdala i tu sam već vidjela svoj kraj... Moja Žličica je izvadila Voltaren koji sam drmnula i bila sam spremna za nastavak! :) Još jednom sam klonula na na 30.om kilometru, osim toga je bilo sve okej. Žanecko je bez kriza i problema prošla kroz cijelu trku. U cilj smo ušle zajedno nakon 5 sati i 21 minute. Kako su svi (već odavno) bili gotovi (Veronika na rastrčavanju?!), dočekali su nas s ogromnim pljeskom i povicima, rasplakala sam se k'o na kros ligi :D Na stazi smo fakat svašta vidjele, umirale smo od smijeha cijelim putem :) Vidjele smo nekog tipa kak se prči bez gaća na ulazu svoje kuće, trčali smo s nekim smrdljivcem koji toliko vonja da je to za nepovjerovat, kola Hitne pomoći su nas zajebavala cijelo vrijeme, na kraju je doktorica došla do nas u cilju i pitala nas kak smo došle, nije vjerovala da smo završile trku :D Ima da sljedeću godinu popravimo rezultat barem za 45 min :) Put u Zagreb je trajao cijeli dan :D Putovali smo s Pajom (koji je otrčao za 4h ii 26min?!) i stajali na teletini u nekom restoranu pa na cugi u Krnjaku...zezali smo se cijelo vrijeme i bilo je prezakon, jedan od najboljih vikenda ikad. Bez Žane, koja me bodrila i liječila putem, i Janka, koji je stavio točku na i kad smo dogovarali trku, ne bih nikad završila i bilo bi mi strašno žao. Jedva čekam iduću godinu....da Žanica i ja postavimo novi rekord staze :D

- 16:22 - Komentari (5) - Isprintaj - #

26.05.2010., srijeda

TREKKING NA MLJETU 22.5.2010.

Oko 200 ljudi je prošlo mljetskim stazama. Posvetit ću se najbitnijima :) ; Bobo, Valek, Branko, Ema, Ninoslav, Hrvi, Roža, Tomislav, Domagoj, ja i 3 nove cure koje smo upoznali u busu-Vanda, Tihana i Lana. Putovali smo busom iz Zagreba do Trstenika, tamo se ukrcali na brod i došli u hotel na prijave tek nešto prije ponoći u petak. Atmosfera u busu je bila fantastična, svi smo se zarakijali zahvaljujući Valekovim putnim asesoarima i Brankovim konobarskim sposobnostima koji su obuhvaćali točenje rakije i visikija u tunelima, zavojima itd. Roža i Valek se najviše zgazili :) Još su nastavili cugat kad smo došli u hotel i išli na spavanac tek oko 2, start trke je bio u 9:30 idući dan (u subotu). Moram priznati da sam se stvarno osjećala spremnom za ovu trku i nekako sam gajila nade da ću u OK vremenu završiti (zbog mljetskoj terena, nema mnogo brda). Još prije puta je pao dogovor da Roža, Ninoslav, Branko i ja trčimo zajedno. Muž mi još uvijek ima ozljeđeno koljeno pa je rekao da će trčat koliko ide i onda planinarit. Ostatak vesele ekipe je došao planinarit i zabavit se. Staza je imala 8 kontrolnih točaka i cca 31km bez gubljenja. Mljet je predivan, to i vrapci na grani znaju pa nema smisla o ljepotama Mljeta pisati na veliko i na široko. Stazu je slagao Šimun, poznati pustolovac (a sad i znam i da je veliki zabavljač i zajebant). Na Šimunov znak trka je počela. Favoriti su se već u početku izdvojili. Hrvi je odmah ostao iza nas, Branko je otpao na drugom ili trećem kilometru, ostali smo Roža, Ninoslav i ja. Do KT 4 smo i bili u toj grupaciji, nakon toga je Roža povukao i sve ostalo je već povijest....mamuran nakon pijanke Roža je ušao u cilj (za nas) kao pobjednik. Visoko 5. mjesto za Rožu!!! Legenda mljetskog trkkinga. Svi su znali za njega i Valeka jer smo bili jako glasni u busu, cure iz busa nisu mogle vjerovati Rožinom plasmanu :) Sljedeće godine ima da ide na ultru! :) Trku nastavljam s Ninoslavom koji do KT 10 zaostaje pomalo iza mene. E da! Kod muža u torbu sam stavila hranu i kako me povukla masa na početku, ostala sam i bez muža i bez hrane-imala sam samo 3 šećerna bombona... na kraju se ispostavilo i više nego dovoljno :) Negdje nasred trke sam se izgubila (sama sam se navigavala do KT 9) i to fest...s kolegicom i prijateljicom Gogom (koja je na kraju došla treća) i Ninoslavom, popeli smo se na vrh brda i izgubili nešto manje od sat vremena....Nakon toga mi se javio prkos i otrčala sam u dobrom tempu ostatak staze. Na jednom dijelu se preplivavalo 12 m; stvari u vreću za smeće i plivaj! More je bilo hladnjuckavo, ali mi je super došlo jer sam bila osvježena za finiš. Na kraju sam došla 7. na cilj i rasplakala se od sreće :) Žana, meni jedna od najnajdražih sljemenašica, moja prijateljica, koju smo sretali po putu nas je fest opskrbila napitcima i hranom i, naravno, oraspoložila nas svojim humorom :) Ostatak ekipe je oduševljeno ušao u cilj i odmah su pali dogovori za ostale trekkinge i trke :) Onaj, THE ONE, kojeg smo željno i s nestrpljenjem iščekivali, Valek, ušao je u cilj nakon 10 h (pakla) šepajući, ali iz daljine već bacajući fore :) Svima se zahvaljivao na pljesku kojeg je dobio poput kakvog pobjednika, a za sve nas-to i jest. Napokon, svi na okupu, prepričavali smo doživljaje ostatak dana :) Eto, to je više-manje to, sad ću samo par zanimljivih stvari nabacati- Bobo je nastupio u, za nas, još nikad viđenim tenisicama (??) :) Na startu su drugi natjecatelji upirali prstom u to čudo :)) Fantastični trojac zgodnih i pametnih cura nas je oduševio, dogovori za planinarenje i druženje su pali još u busu! Dan nakon trke su se skoro svi okupali u Malom jezeru, vrijeme i atmosfera je bila fantastična! Smještaj u hotelu i hrana također, žderalo se sve u 16. Jedva čekamo Velebit trekking! ;) Rezultati : Roža - 4h 35min Ivka - 5h 34min Hrvi, Branko - 5h 59min Ninoslav - 6h 15min Domagoj - 7h 17min Tomslav, Bobo, Vanda, Ema - 9h 7min Valek - 10+h i diskvalifikacija (nema KT 13) Pozdrav, Ivka ;)

- 11:35 - Komentari (4) - Isprintaj - #

20.05.2010., četvrtak

Divnog, prvog dana u mjesecu svibnju krenuli smo prema Kumrovcu. Plan je bio pozdravit druga Tita i napravit dobar trening. Oboje je učinjeno. Krenuli smo na put Boris, Neven i ja. Nisam bila sigurna hoćemo li doći do cilja (i natrag) jer nismo imali Samca ni mog muža, koji tu duljinu imaju u peti, a ja sam poznata po odustajanju... .Iznenadili smo i sebe i sve druge s kojom lakoćom smo došli do tamo. Momci su došli u Podsused oko 7, u pola 8 već smo bili na putu za Zaprešić. Ravno, ravno, malo gore, malo dolje i eto nas. 42km u jednom smjeru od mene, dečki su sumarno napravili nešto više od 100km jer ne žive na rubnom dijelu grada kao ja :) Pojeli smo i popili tamo, malo odmorili i krenuli natrag. Neven i ja smo tad dogovorili da ćemo zajedno krenuti na plivanje u Posejdon. I jesmo ovaj tjedan. Nekoliko dana kasnije održan je Forrest Gump u maximirskoj šumi, trka u trajanju od 12h, organizirana od strane AK Sljeme, čiji sam ponosni član. Imala sam čast trčati u štafeti s prošlogodišnjom pobjednicom Veronikom Jurišić (koja je u 12h otrčala nevjerojatnih 125km!!), Katjom i Silvijom. Ja sam trčala 2h i za to vrijeme napravila 19,4km. Dosta sam zadovoljna jer je (za mene) to super rezultat uzevši u obzir da sam pozdravljala i pričala s nekoliko prijatelja koji su došli tamo za vrijeme trke. PS-smršavila sam ;) U međuvremenu sam položila i biokemiju, što znači više slobodnog vremena ;) btw-ovaj Neven iz Kumrovca nije Samac :) Pozdrav ;) Ivka

- 12:50 - Komentari (5) - Isprintaj - #

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.